Autor: kvirin

Sveti Vid

mučenik
( +304)
spomendan 15. lipnja

Sveti Vid spada među one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo.

Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ću je i ja.Oko god. 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije.

Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti.

Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spašen od Anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. Prema predaji njegovo bi se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305. O Vidovu mučeništvu postoje tri inačice koje još uvijek nisu dosta proučene. Vida ozbiljni povjesničari smatraju vjerodostojnim mučenikom i prema tome svecem, koji je doista postojao, iako je legenda o njegovu mučeništvu možda izmišljena.

Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi. Već svršetkom V. stoljeća posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svečev se blagdan spominje u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i u istočnu Crkvu.Prema jednoj donjonjemačkoj predaji, svečevo je tijelo g. 583. sa Sicilije preneseno u Italiju, odakle je g. 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru.

Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida. Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od naljepših crkava katoličkoga svijeta. Već sam spomenuo da je sv. Vid veoma štovan svetac. To neka potvrde i ove brojke: oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do toga sveca mnogo držalo. U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara. On je uvršten i u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, tj. 34. patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svoga zaštitnika. U Hrvatskoj ima 123 a u Sloveniji 76 crkava posvećenih Svetom Vidu. Sveti Vid je zaštitnik grada Rijeke, koji po njemu nosi srenjevjekovno ime Reka ili Rika Svetog Vida / Terra Fluminis Sancti Viti, Sankt Veit am Pflamb). Raširenost kulta Svetog vida na oko tisuću lokaliteta u srednjovjekovnoj Europi ukazuje na njegovu omiljenolost u puku, koji ga svrstava u skupinu takozvanih četrnaest svetih pomoćnika

Nabrojimo nešto od toga. Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kòtlāri, vinogradari, glumci, gluhonijemi. Ipak njegova primarna zaštita usmjerena je prema takozvanim demonskim bolestima, kao spomen na izlječenje careva sina. Tu su bolesti danas poznate kao epilepsija, histerija, opsesija, strah od vode (hidrofobija) i otrovnih pauka. Tu spada i nesanica. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.

Sveta Anastazija – Stošija

djevica- mučenica
spomendan 25. prosinca

U nas znana kao Stošija, sveta Anastazija – zaštitnica grada Zadra, prema legendi bila je Rimljanka iz visoko rangirane obitelji, djevica, udovica i mučenica iz doba cara Dioklecijana. Kršćansku vjeru je po predaji primila od majke. Udavši se preko volje za rimskog patricija Publija, odlučila je ostati djevicom, na što ju uvrijeđeni muž zatvorio u kućnu tamnicu i mučio glađu.

Teške trenutke ublaživao joj je pismima podrške i ohrabrenja budući mučenik i svetac Krizogon (Krševan), također zaštitnik grada Zadra. Nakon muževljeve smrti, oslobodila se kućnog pritvora i svoje imanje razdjelila siromasima te posvetila život skrbi za progonjene kršćane. Sa skupinom sljedbenika pratila je Krševana do njegove mučeničke smrti u Akvileji.

Put je zatim vodi u Sirmij (Sirmium – današnja Srijemska Mitrovica), odakle se upućuje prema Solunu i ponovo vraća u Sirmij. Zbog pomaganja zatočenim kršćanima i ustrajnosti u svojoj vjeri, na koncu je i sama zatočena te 25. prosinca 304. mučenički spaljena na lomači. Na suđenju je izjavila da je zlatne i srebrne kipove poganskih božanstava, koje je baštinila od oca, pretopila unovac kojim je pomagala progonjene kršćane.

Kasnije je pokopana u Sirmiju, a u 5. stoljeću njezine su relikvije preko Rima prenesene u Carigrad. Bizantski car Nicefor, u znak priznanja i nagrade zadarskom biskupu Donatu za postignuti mir između Karla Velikoga i Bizanta, poklonio mu je 810. godine moći svete mučenice Anastazije, što svjedoči o povijesnom i europskom značenjugrada Zadra i njegova biskupa. Sveti Donat pohranio je relikvije Svetice u tadašnjoj bazilici Sv. Petra apostola koja od tada nosi njeno ime. Štovanje Svete Anastazije započinje u Sirmiumu, gdje joj je podignuta i prva crkva, potom se širi do Carigrada, a zatim i u Rim na carski Palatin, gdje je obnovljena prijašnja crkva Anastazis – posvećena Kristovom Uskrsnuću i uz malu korekciju imena postala bazilika Svete Anastazije mučenice, opskrbljena njenim relikvijama. Najveći spomenik na čast Svete Stošije je veličanstvena zadarska katedrala koja svojom arhitekturom i izvedbom nadilazi značaj hrvatske romanike.

Zanimljivo je podudaranje imena Anastazije s Anastazis, tj. njeno ime u prijevodu bilo bi Vazmenka ili Uskrsnica. Kako je spaljena na Božić, njoj u čast posvećena je druga božićna misa, koju je u njenoj crkvi služio sam papa. Štovanje Sv. Anastazije brzo se proširilo, tako da je uz najpoznatije ranokršćanske mučenice uvrštena u Rimski Kanon i u litanije Svih Svetih. Vjerujući da oslobađa od otrova, Grci je nazivaju pharmakoyltria, za razliku od Slavena za koje je uzorešiteljica jer pomaže zatvorenicima i oslobađa ih od okova. Budući da se njeno mučeništvo poklapa s Božićem, u nekim se krajevima uvriježilo vjerovanje da je Sv. Anastazija bila primalja pri Isusovu rođenju, pa joj na slikama u ruke stavljaju škare, koje će kasnije Svetici pribaviti i epitet zaštitnice cenzure tiska. Pritom je nerijetko prizivaju bolesnici s glavoboljama i bolestima u Sv. Anastazijagrudima.

Biskup Donat započeo je u 9. st. pregradnju stare zadarske ranokršćanske katedrale i njeno skupocjeno opremanje. U dnu sjeverne lađe sagradio je kapelu Svete Stošije i u nju smjestio mramorni sarkofag isklesan od sivkastog mramora preuzetog s rimskog foruma na kojem je izgrađena i sama katedrala. Na posve jednostavnom sarkofagu uklesan je križ i posvetni natpis: “IN NOMINE SANCTE TRINITATIS. HIC REQVIESCIT CORPUS BEATE SANCTE ANASTASIE. DE DONIS DEI ET SANCTE ANASTASIE DONATVS PECATVR EPISCOPUS FECIT. DEO GRATIAS” (U ime Presvetog Trojstva. Ovdje počiva tijelo blažene Svete Anastazije. Na dar Bogu i Svetoj Anastaziji Donat grešni biskup učini. Bogu hvala).

Najljepši sačuvan Stošijin kip je onaj s nekadašnjeg oltara iz crkve Svetog Donata, kojeg je u mramoru isklesao Antonio Corradini 1713. poznat po nevjerojatnoj vještini oblikovanja tijela pod tunikama i velovima – mlađahna svetica u ruci drži plamen, simbol svog mučeništva. Najveći spomenik na čast Svete Stošije je veličanstvena zadarska katedrala koja svojom arhitekturom i izvedbom nadilazi značaj hrvatske romanike. To je ujedno najveća dalmatinska katedrala duga 50 i široka 18 metara. Posebne ljepote i vrijednosti njezine su galerije, korske klupe, kao i rekonstruirana ranokršćanska krstionica iz 5. st. stradala u II. svjetskom ratu. Premda se u Rimskoj crkvi Sv. Anastazija službeno časti na Božić, želeći joj posvetiti posebnu pažnju, vjernici u Zadru, Biogradu i u Srijemu svojoj svetici iznimno posvećuju i slave dan 15. siječnja.

Koliko Zadrani drže do svoje zaštitnice svjedoči i davno uvriježena tradicija držanja božićnog drvca u domovima upravo do blagdana Svete Stošije, 15. siječnja. Opisujući njeno mučeništvo jedan životopisac je zapisao: “Dok je plamen sažigao Stošijino tijelo, ona je u zanosu pjevala. Jači je bio plamen ljubavi prema Kristu od onoga koji je sažigao Stošijino tijelo.” Vjerujući da oslobađa od otrova Grci je nazivaju pharmakolytria, a kod Slavena se časti kao uzorešiteljica, jer pomaže zatvorenicimai oslobađa ih od okova i uza.

Sveti Dujam

biskup i mučenik
( +304.)
spomendan 7. svibnja

U vrijeme najžešćih proghona pod carem Dioklecijanom oko 304. pogubljeno je u Saloni najmanje 45 uglednih kršćana. Uz Svetog Dujma biskupa poimence se spominju kao mučenici: biskup Sveti Mavro, prezbiter Asterije, suknar Sveti Anastazije te vojici: Antiohijan, Gajan, Pavlijan, Seprimije i Telije.  U svojoj knjizi Iz svijeta svetaca spisateljica Ida Friederike Görres piše: “Boga možemo naći na mnogim putovima. Jedan od njih vodi preko svetaca. Pri tom se ne misli na njihov primjer i nauk i upute, već na samo njihovo postojanje. Nešto je, naime, posve drugo od Boga biti uslišan ili zapaziti njega samoga.” I solinski je biskup, sv. Dujam jedan, od svetaca koji je po svome svjedočenju riječju, djelima i mučeništvom Boga učinio ljudima zamjetljivim. Zbog toga je i njegov lik u dugoj povijesnoj predaji ostao živ i Splićani ga kao svoga zaštitnika svake godine najsvečanije slave. Kao i o tolikim drugim starim svecima i mučenicima, tako i o svetom Dujmu nastadoše kasnije mnoge legende, koje su povijesno nepouzdane. O sv. Dujmu postoji čak šest “žića”, koja ga spominju kao učenika svetog apostola Petra. Prema tim “žićima” on se rodio u Antiohiji od oca Teodozija i majke Migdonije. Tu je bio kršten od sv. Petra, koji ga je poslao u Rim, a iz Rima u Salonu.Jedan od najvećih autoriteta na području arheologije i solinske starine don Frane Bulić misli o sv. Dujmu drukčije, a uz njegovo se mišljenje prikloniše i strani učenjaci Duchesne i Zeiler. Prema svemu sudeći, danas se Bulićevo mišljenje smatra dokazanim i prema tome povijesno zajamčenim. U Kronotaksi solinskih biskupa Bulić piše kao jedino mjerodavno ovo: “Tradicija neprekidna kroz sve vjekove i u svim spomenicima, ma koje vrste i koje vrijednosti bili, ne zna nego za jednog Dujma mučenika. Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304.”Iz toga slijedi da sv. Dujam nije mogao biti učenik sv. Petra jer je poginuo mnogo kasnije nego što o tome govore “žića”. Bulić misli da je sv. Dujam bio drugi solinski biskup i da je biskupovao od g. 284. do 10. travnja 304., kad je poginuo za Dioklecijanova progonstva. Splićani ga ipak slave 7. svibnja jer je prema jednom “žiću” poginuo 7. svibnja 107. To je mišljenje sve do znanstvenih radova don Frane Bulića bilo smatrano vjerodostojnim i tako Dujmova svetkovina slavljena stoljećima 7. svibnja. Na taj dan slavi se i danas.Bulićev nasljednik don Lovre Katić u jednoj svojoj konferenciji govori o grobu sv. Dujma ovo: “Izašavši na gradske bedeme, zakrećemo lijevo prema Bulićevu Tuskulumu i eto nas kod groba sv. Dujma, oko kojega se natiskalo stotine kršćanskih grobova, jer su vjernici željeli počivati što bliže mučeniku. Dapače, ponose se, ako im uspije postaviti sarkofag i ne baš tik do groba Dujmova. Honorija, vrlo kreposna žena, uzorna majka, nazivlje se još slavnom jer je ‘martyribus adscita’ – pribrojena mučenicima. Jedan pokojnik kaže da je postavio svoj grob prema sredini mučenika – ad medianos martyres. Biskup Simferij i Hezihij izabrali su mjesto za pokop pod samim oltarom, zajedno s tjelesima svetih mučenika, sljedeći u tome primjer sv. Ambrozija koji je u Milanu, u svojoj glasovitoj crkvi, položio pod oltar tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, a uz njih pripremio mjesto i za sebe.Nad grobom sv. Dujma podigao je crkvu isti onaj biskup Simferije koji je sagradio i gradsku baziliku. Još strše visoko zidovi ove crkve. Ograda pred oltarom još je na mjestu, a pred njom je lijep četverokutni kamenom okruženi prostor, u starini zvan ‘schola cantarum’, današnji kor za pjevače… U scholi cantorum kod groba sv. Dujma vide se tragovi dvaju ambona – današnjih stalaka za čitanje. S jednog se pjevala poslanica, s drugoga Evanđelje. Ova crkva ima jednu osobitost, koju ne zapažamo u drugima. Između stupova, koji su je dijelili na tri lađe, bile su od stupa do stupa postavljene rešetke, udubine na kolonama dobro su vidljive, a služile su da se u njih umetnu rešetke. Neki arheolozi drže da je to učinjeno zato da u crkvi budu odijeljeni muškarci od žena, dok drugi misle da je srednja lađa bila odijeljena od pokrajnih, da vjernici ne nagrnu u srednju lađu, gdje je bio položen mrtvac, oko kojega je svećenstvo molilo pogrebne molitve. Tako se je slobodnije i urednije obavljao sprovodni obred…”Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim – s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika – gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.U temelje naše najstarije crkve uklesani su sveti mučenici Venancije i Dujam. Oko ovoga drugoga ovila se legenda koja ga učini popularnijim od prvoga. Za nas danas nije važno tko je od njih dvojice bio veći, nego je važno to da su obojica kao biskupi za vjeru i Crkvu poginuli dajući svim kasnijim pokoljenjima primjer vjernosti. Oni su utrli put Crkvi sve do dolaska Hrvata u ove strane. A Hrvati, pokrstivši se, prihvatiše ih kao svoje. To su učinili plebiscitarno i godine 1976. u brojnim hodočašćima u Solin i Split, obnavljajući vjeru i krsni savez. Svetkovina svetog Dujma želi nas svake godine sjetiti naše prošlosti, a još više obveze vjernosti što iz nje proizlazi.