Sveti Kuzma i Damjan

liječnici i mučenici
( + 283. )
spomendan 26. rujna

Iako se oko života i mučeništva ove dvojice mučenika splelo mnogo legenda, prema kojima oni bijahu braća ili čak blizanci, liječnici koji su uvijek besplatno liječili, to je izvan svake sumnje njihovo jedinstveno štovanje u Crkvi sve tamo od IV. stoljeća.

Jedno od središta njihova štovanja bio je grad Kyros u sjevernoj Siriji, gdje im je, prema svjedočanstvu mjesnoga biskupa Teodoreta, već u V. stoljeću bila posvećena crkva. U istom je narodu, a nad grobom svetih mučenika, stoljeće kasnije, slavni bizantski car Justinijan podigao veličanstvenu baziliku.

Još starije središte štovanja Sv. Kuzme i Damjana nalazilo se u mjestu Aigai (Egeji), u Ciliciji, gdje su prema najvećem dijelu grčkih, latinskih i sirskih izvora sveta braća pretrpjela mučeništvo. No, u isto vrijeme štovanje je tih svetaca veoma živo u Jeruzalemu, u Amidi u Mezopotamiji, u Edesi i u Egiptu. U Carigradu bijahu podignute sv. Kuzmi i Damjanu četiri crkve, a u Rimu papa Simah (498–514) posvetio im je oratorij u bazilici Santa Maria Maggiore, dok im je papa Feliks III. (526–530) podigao baziliku. Na Zapadu valja spomenuti još da se ovi sveci nalaze na mozaicima u Raveni, da im je podignuta bazilika na Sardiniji, a o njihovu štovanju na galskome području piše sveti Grgur Turonski († 594).

Prema većem broju povijesnih izvora Kuzma i Damjan bijahu liječnici u Aigai (Egeji). Njihovom djelatnošću mnogo je ljudi prihvatilo kršćanstvo. Oni su liječili i apostolski djelovali sve dok ih za Dioklecijanova progonstva prefekt Lysias nije podvrgnuo okrutnim mukama, a onda im je odrubljena glava. Sve su to podnijeli zbog svoje kršćanske vjere, dakle, mučenici su u pravom smislu riječi.

Poznati njemački hagiograf Peter Manns misli da se o Svetom Kuzmi i Damjanu može ustanoviti ovo: »Kao sveti liječnici oni su svoju patničku braću ne samo nesebično i besplatno liječili – zbog čega se kod Grka navode u listu takozvanih Anargyroi, onih što liječe bez novca – već su i beznadnim bolesnicima pokazivali na nebo. Zato njihovo svjedočanstvo i njihov patronat upravo za naše doba imaju trajno značenje.«

Svetog Kuzmu i Damjana časte kao svoje zaštitnike liječnici i apotekari, a njihova se imena nalaze u rimskome kanonu mise. Pius Parsch misli da su ta dva sveta mučenika i liječnika vjerna slika Spasitelja koji je ozdravljao ljudska tjelesa da bi tako pridobio duše i spasio ih. Po Spasiteljevu se primjeru i Crkva u svojim brojnim karitativnim ustanovama sagiba nad tjelesnu ljudsku bijedu, da bi onda pomogla svemu čovjeku, posredujući mu milost preko svetih sakramenata. Izabrani su za zaštitnike od bolesti žlijezda i čira (na želucu) i u epidemijama.

Sveti Demetrije

đakon i mučenik
( + 304. )
spomendan 9. travnja

U svijetu znanosti sveti Demetrije je još uvijek prilično sporna osoba jer ga većina pisanih spomenika slavi kao solunskoga mučenika, dok je štovanje iskazivano svetom mučeniku u Srijemu ipak starijega datuma, a to govori u prilog srijemskoj, odnosno mitrovačkoj tradiciji, tj. da je bio mučen u starom Sirmiumuna sam Uskrs 9. travnja 304. godine. Jedan dio njegovih relikvija prenesen je iz Sirmija u Solun, ondje položen u baziliku, njemu u čast sagrađenu, gdje se razvio izvanredan mučenikov kult, koji je zasjenio Sirmij, pogotovo kad je taj grad bio razoren. I tako je sveti Demetrije jednostavno i nazvan solunski mučenik, što ipak ne izgleda da odgovara povijesnoj istini. Na temeljima staroga Sirmija nastao je grad Mitrovica, koja se naziva “civitas sancti Demetrii” – grad svetog Demetrija. Sveti Demetrije se u đakovačkoj biskupiji slavi 26. listopada još i danas vrlo svečano kao glavni zaštitnik srijemske biskupije.Grad Solun slavi vrlo svečano svetog Demetrija kao svoga zaštitnika. U XVI. stoljeću za svečev se blagdan Solun spremao čitavom jednom korizmom, tj. pripravom od 40 dana. Svetkovanje samoga blagdana slavilo se tri dana, dok je završna svečanost bila tek 3. studenoga. Uz crkveno svetkovanje bio je u Solunu i veliki sajam na koji su dolazili ljudi sa svih strana Balkana. Štovanje sv. Demetrija silno je razvijeno ne samo u Solunu, već u istočnim grčkim i slavenskim crkvama uopće. Njemu u čast sačuvano je 20 svečanih govora koje su izrekli visoki crkveni dostojanstvenici i veliki govornici. Jedan martirologij spominje sv. Demetrija 8. listopada, a toga dana slavi ga zagrebačka nadbiskupija.Sveti Demetrije kao đakon naviještao je Evanđelje po Srijemu, a svoje naviještanje zapečatio krvlju. Uz svetog Demetrija neki martirologiji navode i sedam srijemskih djevica i mučenica. One su živjele u molitvi i pokori kao neke vrste redovnice, a poginule su vjerojatno godine 304. za cara Dioklecijana. Sirmij na sjeveru i Salona na jugu naše domovine bili su u stara vremena glavna kršćanska središta u našim krajevima. U njima je cvao kršćanski život, a svjedoci su mu brojni mučenici. Sveti Demetrije je u Srijemu najpoznatiji. Dobro je da čuvamo na njega i druge mučenike iz naših krajeva trajnu uspomenu.

Sveti Dujam

biskup i mučenik
( +304.)
spomendan 7. svibnja

U vrijeme najžešćih proghona pod carem Dioklecijanom oko 304. pogubljeno je u Saloni najmanje 45 uglednih kršćana. Uz Svetog Dujma biskupa poimence se spominju kao mučenici: biskup Sveti Mavro, prezbiter Asterije, suknar Sveti Anastazije te vojici: Antiohijan, Gajan, Pavlijan, Seprimije i Telije.  U svojoj knjizi Iz svijeta svetaca spisateljica Ida Friederike Görres piše: “Boga možemo naći na mnogim putovima. Jedan od njih vodi preko svetaca. Pri tom se ne misli na njihov primjer i nauk i upute, već na samo njihovo postojanje. Nešto je, naime, posve drugo od Boga biti uslišan ili zapaziti njega samoga.” I solinski je biskup, sv. Dujam jedan, od svetaca koji je po svome svjedočenju riječju, djelima i mučeništvom Boga učinio ljudima zamjetljivim. Zbog toga je i njegov lik u dugoj povijesnoj predaji ostao živ i Splićani ga kao svoga zaštitnika svake godine najsvečanije slave. Kao i o tolikim drugim starim svecima i mučenicima, tako i o svetom Dujmu nastadoše kasnije mnoge legende, koje su povijesno nepouzdane. O sv. Dujmu postoji čak šest “žića”, koja ga spominju kao učenika svetog apostola Petra. Prema tim “žićima” on se rodio u Antiohiji od oca Teodozija i majke Migdonije. Tu je bio kršten od sv. Petra, koji ga je poslao u Rim, a iz Rima u Salonu.Jedan od najvećih autoriteta na području arheologije i solinske starine don Frane Bulić misli o sv. Dujmu drukčije, a uz njegovo se mišljenje prikloniše i strani učenjaci Duchesne i Zeiler. Prema svemu sudeći, danas se Bulićevo mišljenje smatra dokazanim i prema tome povijesno zajamčenim. U Kronotaksi solinskih biskupa Bulić piše kao jedino mjerodavno ovo: “Tradicija neprekidna kroz sve vjekove i u svim spomenicima, ma koje vrste i koje vrijednosti bili, ne zna nego za jednog Dujma mučenika. Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304.”Iz toga slijedi da sv. Dujam nije mogao biti učenik sv. Petra jer je poginuo mnogo kasnije nego što o tome govore “žića”. Bulić misli da je sv. Dujam bio drugi solinski biskup i da je biskupovao od g. 284. do 10. travnja 304., kad je poginuo za Dioklecijanova progonstva. Splićani ga ipak slave 7. svibnja jer je prema jednom “žiću” poginuo 7. svibnja 107. To je mišljenje sve do znanstvenih radova don Frane Bulića bilo smatrano vjerodostojnim i tako Dujmova svetkovina slavljena stoljećima 7. svibnja. Na taj dan slavi se i danas.Bulićev nasljednik don Lovre Katić u jednoj svojoj konferenciji govori o grobu sv. Dujma ovo: “Izašavši na gradske bedeme, zakrećemo lijevo prema Bulićevu Tuskulumu i eto nas kod groba sv. Dujma, oko kojega se natiskalo stotine kršćanskih grobova, jer su vjernici željeli počivati što bliže mučeniku. Dapače, ponose se, ako im uspije postaviti sarkofag i ne baš tik do groba Dujmova. Honorija, vrlo kreposna žena, uzorna majka, nazivlje se još slavnom jer je ‘martyribus adscita’ – pribrojena mučenicima. Jedan pokojnik kaže da je postavio svoj grob prema sredini mučenika – ad medianos martyres. Biskup Simferij i Hezihij izabrali su mjesto za pokop pod samim oltarom, zajedno s tjelesima svetih mučenika, sljedeći u tome primjer sv. Ambrozija koji je u Milanu, u svojoj glasovitoj crkvi, položio pod oltar tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, a uz njih pripremio mjesto i za sebe.Nad grobom sv. Dujma podigao je crkvu isti onaj biskup Simferije koji je sagradio i gradsku baziliku. Još strše visoko zidovi ove crkve. Ograda pred oltarom još je na mjestu, a pred njom je lijep četverokutni kamenom okruženi prostor, u starini zvan ‘schola cantarum’, današnji kor za pjevače… U scholi cantorum kod groba sv. Dujma vide se tragovi dvaju ambona – današnjih stalaka za čitanje. S jednog se pjevala poslanica, s drugoga Evanđelje. Ova crkva ima jednu osobitost, koju ne zapažamo u drugima. Između stupova, koji su je dijelili na tri lađe, bile su od stupa do stupa postavljene rešetke, udubine na kolonama dobro su vidljive, a služile su da se u njih umetnu rešetke. Neki arheolozi drže da je to učinjeno zato da u crkvi budu odijeljeni muškarci od žena, dok drugi misle da je srednja lađa bila odijeljena od pokrajnih, da vjernici ne nagrnu u srednju lađu, gdje je bio položen mrtvac, oko kojega je svećenstvo molilo pogrebne molitve. Tako se je slobodnije i urednije obavljao sprovodni obred…”Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim – s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika – gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.U temelje naše najstarije crkve uklesani su sveti mučenici Venancije i Dujam. Oko ovoga drugoga ovila se legenda koja ga učini popularnijim od prvoga. Za nas danas nije važno tko je od njih dvojice bio veći, nego je važno to da su obojica kao biskupi za vjeru i Crkvu poginuli dajući svim kasnijim pokoljenjima primjer vjernosti. Oni su utrli put Crkvi sve do dolaska Hrvata u ove strane. A Hrvati, pokrstivši se, prihvatiše ih kao svoje. To su učinili plebiscitarno i godine 1976. u brojnim hodočašćima u Solin i Split, obnavljajući vjeru i krsni savez. Svetkovina svetog Dujma želi nas svake godine sjetiti naše prošlosti, a još više obveze vjernosti što iz nje proizlazi.