mučenik
( +250.)
spomendan 25. srpnja
Sveti mučenik iz Licije Kristofor “čiji lik još i danas sa sobom nose toliki vozači automobila bilo kao blagoslovljenu medaljicu bilo kao neku sekulariziranu amajliju, da se zaštite od prometnih nesreća, kojih danomice ima sve više. Jedni je nose u duhu vjere, a drugi praznovjerno” (Peter Manns). Kako je automobil danas najraširenije prometno sredstvo, to i štovanje Sv. Kristofora na neobičan način raste. Zbog toga mislimo da je o njemu suvremeno pisati. Zanimljivo je da je Sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca i u srednjem vijeku. Njemu u čast gradili su kako na Istoku tako na Zapadu brojne crkve i samostane. Njegovi kipovi rese tolika sakralna zdanja. Tko od nas ne poznaje gorostasa koji poduprt štapom na ramenu nosi dijete? Kad hodočastimo u hrvatsko narodno marijansko svetište Mariju Bistricu, u cintoru nas dočekuje veliki kip sv. Kristofora. Suradnik Biblioteke svetaca Gian Domenico Gordini, redoviti profesor crkvene povijesti na Papinskom pokrajinskom sjemeništu “Benedikt XV.” u Bologni, piše da je kult Sv. Kristofora bio veoma proširen u Austriji, Dalmaciji i Španjolskoj, pa nastavlja: “U Španjolskoj su se častile mnoge njegove relikvije. Kristofor je uživao naročito poštovanje kod hodočasnika i upravo su zbog toga u njegovu čast nastale ustanove i kongregacije sa svrhom da pomažu putnicima u svladavanju poteškoća svake vrste. “Štovatelji Sv. Kristofora htjeli bi saznati što više o njegovu životu. Ta želja je stara već 16 stoljeća, a rodila je o tome junaku prvih kršćanskih vremena mnoge, upravo nevjerojatne legende. Iz najstarijih, veoma sažetih pismenih svjedočanstava o sv. Kristoforu možemo jedino s dostatnom sigurnošću dokazati povijesnu opstojnost svetog mučenika, dakle, da se radi o osobi koja je postojala te koja je prema Jeronimskom martirologiju g. 250. bila ubijena za vrijeme Decijeva progonstva. To je bilo sedmo od deset velikih progonstava kršćana prije milanskog edikta te, uz Dioklecijanovo, najkrvavije progonstvo, u kojem poginuše brojni mučenici. Sveti je Kristofor položio život za Krista u Samu u pokrajini Liciji. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 22. rujna 452. u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije pod utjecajem ikakvih legendi. Od brojnih legendi o sv. Kristoforu spomenut ću samo jednu, po mom mišljenju najljepšu, kojoj je autor srednjovjekovni pisac Jacobus de Voragine – živio u XIII. stoljeću. On je u svojoj knjizi Legenda aurea sv. Kristofora učinio veoma slavnim na Zapadu. Prema njemu, Kristofor bijaše mladi div koji je želio služiti najmoćnijem gospodaru. Zbog toga se stavio u službu najprije kralja, pa onda cara i napokon đavla. No kad je u pratnji đavla na jednom putovanju vidio kako se đavao plaši raspela kraj puta, stupio je u službu Krista, koji je jači od svih drugih. Tako se u njemu rodila i želja za obraćenjem. Neki ga je pobožni pustinjak poučio o zapovijedima ljubavi. Želeći se vježbati u toj kreposti i na taj način spremiti na krštenje, izabrao si je obitavalište kraj jedne rijeke kako bi pomagao putnicima koji su morali preko nje prelaziti. Jedne noći probudio ga je neki veoma dražestan dječačić te zamolio da ga prenese preko rijeke. Div ga je s lakoćom stavio na ramena, ali kad je počeo koracati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži tako da ga je, opirući se o svoj debeli štap, jedva prenio. Primivši krštenje, Kristofor je pošao u Liciju gdje je podnio mučeništvo. Kako je ta divna legenda nastala, za učenjake je još i danas velik problem. Neki misle da je njezinu nastanku moglo dati povoda svečevo ime Kristofor, što znači “nosilac Krista”. Naš suvremenik prelat Ingobert Jungnitz iz Mainza u jednoj svojoj propovijedi o sv. Kristoforu lijepo kaže: “U legendama o svecima polazna je točka uvijek ista, a ona kaže da je netko živio i djelovao iz vjere u Isusa Krista. Tko je on bio i što je u pojedinostima činio, to se zaboravilo. Ostala je samo spoznaja o sumi njegova života: on je bio svetac. Naši su pređi rado stavljali velikog i nadaleko vidljivog sv. Kristofora u blizinu ulaza u crkvu. Oni su vjerovali da će, svaki onaj koji pogleda svečev lik, onoga dana biti oslobođen od zle i nenadane smrti. A to je posve u redu ako netko s pogledom na Kristova svjedoka oblikuje svoj dnevni posao. Taj i sam postaje Gospodinov svjedok te je na taj način siguran pred vječnom smrću.”
Poznato je da danas, uz vozače automobila, sv. Kristofora kao zaštitnika zazivaju i poštari, atletičari, nosači, radnici istovarivači tereta, općenito svi oni koji obavljaju teške i opasne poslove. Sveti se mučenik ubraja i među 14 svetih pomoćnika, to jest onih svetaca koje zazivaju u pomoć prilikom raznih prirodnih katastrofa. Pobožnost je prema tim svecima pomoćnicima nastala u XII. stoljeću, veoma se razvila u XIV. stoljeću. Sv. Kristofora su tada naročito zazivali u pomoć protiv kuge, epilepsije i živčanih bolesti. Zaziva ga se u svim opasnim situacijama u prometu, od požara, oluje i potresa. Legenda o sv. Kristoforu, koju smo spomenuli, nadahnula je po Italiji i Francuskoj, a i drugdje, mnoge umjetnike i pjesnike koji mu u čast ispjevaše pjesme i sastaviše razna skazanja. Ta su se s velikim uspjehom, a i pobožnošću, posvuda davala te ljude poticala na službu najmoćnijem gospodaru Isusu Kristu. Na koncu spomenimo još i to da je sv. Kristofor drugotni zaštitnik krčke biskupije; njegov se spomendan slavi 27. srpnja.