Sveti Valentin

svećenik i mučenik
( +269.)
spomendan 14. veljače

Rimski martirologij spominje sv. Valentina s izvještajem koji potječe od Sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt.

Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara. Taj mu je rekao: «Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak k staroj vjeri u rimske bogove.» Valentin je odvratio: «Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.» Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: «To su demoni!» Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt.

Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu istumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: «Valentin je čarobnjak!» Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te uskoro skupa sa svojom obitelji umre mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla. Jedan drugi izvještaj mlađega datuma spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Već je za života postao obljubljen među kršćanima po dobročinstvima i po čudesnom ozdravljenju jedne slijepe poganske djevojčice.

Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog. Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama sve tamo od ranog srednjeg vijeka. Kad čitamo kritički pisane studije o sv. Valentinu, ostajemo zbunjeni. Naša se zbunjenost temelji na činjenici da je baš taj za povjesničare tako nesiguran i sporan svetac i mučenik toliko štovan. U tome se štovanju očito krije nadnaravni element. Pa da li je moguće da sve to skupa visi u zraku? Nije li, ipak, rješenje u tome da su se povijesni podaci o svecu izgubili? Znamo da je Dioklecijan dao spaliti sve kršćanske spise do kojih su njegovi krvnici mogli doći. Mnogo je toga propalo i kasnije za seobe naroda i drugih nedaća. Povjesničari su neumoljivi.

Oni priznaju samo ono za što imaju pisane izvore. Kao učenjacima ne smijemo im zamjeriti. Ali, osim strogo znanstvenih postoje li i drugi vjerodostojni kriteriji? Možda postoje. Jedan bi od njih mogao biti «sensus fidelium» – kršćanski osjećaj Božjega puka. Taj nam kod sv. Valentina može biti mjerodavan jer drugi – povijesni – sve stavlja pod upitnik. Za vjernike koji se danas okupljaju oko oltara, slika i kipova Sv. Valentina, neka to bude dan obnove u ispovijedanju vjere, u prihvaćanju svakidašnjeg križa, u kršćanskom životu, bez žalosnih ustupaka bilo kome ili bilo čemu. To je ono najvažnije, a objektivnu stvarnost ćemo saznati tek u vječnosti.

Sveti Irinej Srijemski

biskup i mučenik
( +304.)
spomendan 25. ožujka

Kršćanstvo je u naše krajeve došlo davno prije dolaska Hrvata. Na našem se tlu organiziraše brojne biskupije. Po važnosti se ističe biskupija u Sirmiumu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. Jedan od slavnih srijemskih biskupa bio je sv. Irenej, čiji spomendan Rimski martirologij slavi na današnji dan, dok ga đakovačka biskupija, nasljednica srijemske, svetkuje 6. svibnja.

Iako nas od Sv. Ireneja dijeli lijepi niz stoljeća, drag nam je ipak jer je ovo naše tlo natopio svojom mučeničkom krvlju i jer nam pruža primjer herojske vjernosti idealima vjere. O mučeništvu Sv. Ireneja postoje dva zapisa: jedan na grčkom a drugi na latinskom jeziku, no čini se da nijedan od njih nije izvoran. Oba potječu iz starijeg grčkog izvornika, koji je jednostavan panegirik – pohvala u čast svetog mučenika, sastavljena prema usmenim predajama sačuvanima o njemu. Ako se iz njega ukloni govornički stil, taj je dokument prihvatljiv kao vjerodostojan, vrijedan da mu poklonimo pažnju. On sadrži podatke koji su nam dragocjeni.Sveti Irenej je vrlo mlad postao biskupom u Sirmiumu. Prema tadašnjem običaju bio je oženjen, a imao je i djece.

Za vrijeme Dioklecijana uhvaćen je te predveden pred sudište samoga Proba, prefekta rimske pokrajine Panonije. Ondje mu bi naloženo da žrtvuje bogovima i tako otpadne od kršćanstva, što on najodlučnije odbi. Tada je stavljen na muke ne bi li silom učinio što nije htio milom. Za vrijeme mučenja došli su mu roditelji, žena i djeca i molili ga da posluša carsku naredbu, žrtvuje bogovima i spasi svoj život. Ali sveti mučenik “meliore cupiditate detentus” – zahvaćen uzvišenijim težnjama nije se dao nagovoriti da čini ono što je bilo protiv njegova uvjerenja.

Zbog toga prefekt ga zatvori u tamnicu, gdje je hrabri mučenik morao još mnogo toga podnijeti. No, njegovu postojanost i vjernost ništa nije moglo slomiti. Ponovno predveden pred sudište odbio je i taj put da žrtvuje bogovima. Tada su ga počeli udarati toljagama osudivši ga na smrt. Konačno mu je na bosutskom mostu odrubljena glava i tijelo bačeno u Savu. Prije toga mučenik je poput Krista bio lišen svojih haljina, pomolio se za se i za svoje vjernike i tako slavno završio svoj životni hod.

Bilo je to 25. ožujka 304. godine. Dok se uživljavamo u likove starih svetaca i mučenika, činimo to da bismo dali odgovore na današnje probleme i da bismo one istinske vrijednosti prošlosti uklopili u sadašnjost te je obogatili. Mučenici nam jednoglasno govore kako valja biti vjeran i u najtežim okolnostima života i u patnjama te kako je vjera vrhunska vrednota za koju valja žrtvovati i život. To je poruka sv. Ireneja i svih svetih mučenika koji izgiboše na ovom našem tlu.

Sveti Demetrije

đakon i mučenik
( + 304. )
spomendan 9. travnja

U svijetu znanosti sveti Demetrije je još uvijek prilično sporna osoba jer ga većina pisanih spomenika slavi kao solunskoga mučenika, dok je štovanje iskazivano svetom mučeniku u Srijemu ipak starijega datuma, a to govori u prilog srijemskoj, odnosno mitrovačkoj tradiciji, tj. da je bio mučen u starom Sirmiumuna sam Uskrs 9. travnja 304. godine. Jedan dio njegovih relikvija prenesen je iz Sirmija u Solun, ondje položen u baziliku, njemu u čast sagrađenu, gdje se razvio izvanredan mučenikov kult, koji je zasjenio Sirmij, pogotovo kad je taj grad bio razoren. I tako je sveti Demetrije jednostavno i nazvan solunski mučenik, što ipak ne izgleda da odgovara povijesnoj istini. Na temeljima staroga Sirmija nastao je grad Mitrovica, koja se naziva “civitas sancti Demetrii” – grad svetog Demetrija. Sveti Demetrije se u đakovačkoj biskupiji slavi 26. listopada još i danas vrlo svečano kao glavni zaštitnik srijemske biskupije.Grad Solun slavi vrlo svečano svetog Demetrija kao svoga zaštitnika. U XVI. stoljeću za svečev se blagdan Solun spremao čitavom jednom korizmom, tj. pripravom od 40 dana. Svetkovanje samoga blagdana slavilo se tri dana, dok je završna svečanost bila tek 3. studenoga. Uz crkveno svetkovanje bio je u Solunu i veliki sajam na koji su dolazili ljudi sa svih strana Balkana. Štovanje sv. Demetrija silno je razvijeno ne samo u Solunu, već u istočnim grčkim i slavenskim crkvama uopće. Njemu u čast sačuvano je 20 svečanih govora koje su izrekli visoki crkveni dostojanstvenici i veliki govornici. Jedan martirologij spominje sv. Demetrija 8. listopada, a toga dana slavi ga zagrebačka nadbiskupija.Sveti Demetrije kao đakon naviještao je Evanđelje po Srijemu, a svoje naviještanje zapečatio krvlju. Uz svetog Demetrija neki martirologiji navode i sedam srijemskih djevica i mučenica. One su živjele u molitvi i pokori kao neke vrste redovnice, a poginule su vjerojatno godine 304. za cara Dioklecijana. Sirmij na sjeveru i Salona na jugu naše domovine bili su u stara vremena glavna kršćanska središta u našim krajevima. U njima je cvao kršćanski život, a svjedoci su mu brojni mučenici. Sveti Demetrije je u Srijemu najpoznatiji. Dobro je da čuvamo na njega i druge mučenike iz naših krajeva trajnu uspomenu.