Autor: kvirin

Sveta Katarina Aleksandrijska

filozof, djevica i mučenica
( +306 )
spomendan 25. studenoga

Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali »Kinom staroga svijeta«. O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Passio sanctae Catharinae martyris.

Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova:  »Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu.

Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.

Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava.« Anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas.

U srednjem vijeku Sv. Katarinu su osobito slavili studenti filozofije. Tako su i isusovci, koji su u Zagrebu otvorili gimnaziju, koja je kasnije prerasla u sveučilište, uz svoj kolegij sagradili krasnu baroknu crkvu Sv. Katarine, koja je biser sakralne umjetnosti. Ta se crkva naziva akademskom, a u njoj se već dugom tradicijom do dana današnjega veoma svečano slavi blagdan Sv. Katarine. Svetu Katarinu Aleksandrijsku svojom zaštitnicom drže filozofi, teolozi, branitelji vjere,nastavnici, studenti, izdavači knjiga. Zaštitnica je viših škola i knjižnica. Zbog ljepotre i čestitosti postala je uzorom i zaštitnicom djevojaka. Zatvorenici je zazivaju jer je i sama bila zatočena. Zbog sprave na kojoj je bila mučena izabrale su je za zaštitnicu i neke cehovske udruge, poput kolara. Kao jedna od četrnaest svetih zaštitnika u prvom redu je zaštitnica za bolesti jezika.  Zaštitnicom  je bolesnika i bolnica od nesretnih slučajeva, osobito od pobačaja ili komplikacija tijekom poroda.

Osobito velik prinos liturgijskom oživljavanju crkve Sv. Katarine u Zagrebu daju studenti koji se ondje skupljaju svake subote uvečer da pjesmom i molitvom slave Boga. Legenda je o sv. Katarini obišla cijelim svijetom prevedena na mnoge jezike, pa tako i na hrvatski. Francisko Iveković objavio ju je u starom hrvatskom jeziku u svojoj zbirci svetačkih životopisa. Taj, rekli bismo, literarni uspjeh legende o Sv. Katarini učinio ju je u srednjem vijeku veoma popularnom. No ne samo u srednjem vijeku. Sveta Katarina je u našem narodu još i danas veoma popularna svetica koju kršćanski puk istinski štuje, a mnoge žene s nekim svetim ponosom nose njezino ime.

Sveti Juraj

rimski vojnik, mučenik
( +303.)
spomendan 23. travnja

Rođenje Svetog Jurja ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću.

Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci! U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene Sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta.

U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki. U grčkoj Crkvi Sveti Juraj se slavi uz Sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari.

Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti Đurađ kod Donjeg Miholjca.Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili Sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, Sv. Andrija Kretski († 767), Sveti Petar Damiani.

U srednjem vijeku Sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga Sv. Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja.

U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan kod nas u Zagrebu u blizini kazališta.Mi ovaj kratak prikaz Sv. Jurja završimo govorom svetoga Petra Damianskog, biskupa i crkvenog naučitelja.”Današnja svetkovina, predragi, podvostručuje radost uskrsne slave i osvjetljuje ukrasom vlastitoga sjaja, poput dragocjenoga bisera, zlato u koje se utiskuje. Doista je iz vojne prenesen u vojnu, jer je dužnost zemaljskog tribunata što ju je obavljao zamijenio ispoviješću kršćanske vojne. Poput odvažnoga vojnika sve je svoje prije siromasima dao i odbacio teret zemaljskoga blaga. Tako, slobodan i nezapriječen, opasan oklopom vjere, jurnuo je taj vatreni Kristov ratnik u bojni red žestoke bitke.

Te nas riječi posve jasno podučavaju da takvi, koji se još uvijek boje lišiti zemaljskih dobara, nisu kadri da se snažno i sposobno bore za obranu vjere.Blaženi je pak Juraj, zapaljen ognjem Duha Svetoga i nesavladivo zaštićen zastavom križa, tako unišao u sukob s bezbožnim kraljem da je i vođu svih bezbožnika nadvladao u pomoćniku i poticao duhove Kristovih vojnika da se hrabro drže.Prisutan je doduše bio vrhovni i nevidljivi sudac koji je pripustio, prema odredbi Svoje promisli, da bjesni ruka bezbožnika. On je, istina, predao udove Svoga mučenika rukama krvnika, ali je zato neoborivom obranom Svoje zaštite čuvao njegovu dušu, oslonjenu na neosvojivu kulu vjere.Tom se, predraga braćo, nebeskom ratniku treba ne samo diviti, već ga treba nasljedovati.

Neka već sada naš duh bude uprt u onu nagradu nebeske slave; i dok je naše srce čvrsto prionulo uz njeno razmatranje, ne dajmo se uzbuđivati, pa makar nas ismijavao svijet zavodnik ili pak prijeteći bučio protiv nas. Radi toga očistimo se, prema Pavlovoj zapovijedi, od svake tjelesne i duševne nečistoće da bismo jednom zaslužili ući u onaj hram blaženstva, kamo je sada upravljen vršak našega uma. Nužno je da svatko tko sebe želi žrtvovati Bogu u Kristovu šatoru, a to je Crkva, nakon što je opran u kupelji svetoga zdenca, obuče raznoliku odjeću kreposti. Novi čovjek, koji se u Kristu ponovno rađa po krštenju, neka više ne oblači znake smrtnosti, već neka obuče novoga čovjeka, odloživši staroga, i neka u njemu živi, nastojeći – obnovljen – oko čistoga življenja!”
Sveti Juraj u sebi ujedinjuje sve atribute zaštitnika u svim kritičnim zdravstvenim situacijama, posebice onima po život opasnima: bolestima s visokom vrućicom, s jakim grčevima i psihičkim stanjima u puku poistovjećenima s padavicom. Oko njegova blagdana – 23. travnja – ‘oživljava’ zemlja, pa je stoga zaštitnik usjeva, a kako se u to vrijeme počinju pojavljivati zmije, Sveti Juraj zaštitnik je i od zmijina ugriza. Kao jednom od četrnaest svetih pomoćnika dodijeljena mu je zaštita od bolesti domaće stoke, a posebno konja i ratnog konjaništva.

Sveta Eufemija

djevica i mučenica, zaštitnica Rovinja
(289. – 304.)
spomendan 16. rujna

Sveta Eufemija rodila se u gradu Kalcedonu blizu Carigrada u uglednoj patricijskoj obitelji. U mladosti je dobila kršćanski odgoj, te se u svom gradu odlikovala i krepostima i ljepotom. Kao kćerka uglednog građanina i vjerojatno je polazila i neku školu u Kalcedonu, jer je ponegdje prikazana u studentskom plaštu. Za vladanja cara Dioklecijana, koji je progonio kršćane, bila je optužena što je odbila prinijeti žrtvu gradskom idolu i zatvorena zajedno s četrdeset i devet drugih kršćana.

Najprije je bila na razne načine mučena, osobino okrutno na kotaču, pa kad je nakon toga ostala vjerna Kristu i postojana u odluci da ne žrtvuje poganskom božanstvu, bačena je u amfiteatar. Lavovi su je usmrtili, ali joj tijela nisu okusili, na zaprepaštenje pogana u gledalištu. Bilo joj je svega petnaest godina kada je podnijela mučeništvo za vjeru. Zbilo se to 16. IX. 304. (Vidi sliku na zidu kraj sarkofaga). Njezino su tijelo pobožni kršćani sačuvali, pohranivši ga negdje u Kalcedonu, a – kad su dobili slobodu vjere – na njezinom su grobu sagradili veliku crkvu.

U njezinoj je crkvi pred njezinim tijelom održan godine 451. sabor kalcedonski. Ali kada su taj grad 620. godine osvojili Perzijanci, kršćani su se bojali da osvajači neobeščaste relikvije svete djevice, pa su sarkofag prevezli u Carigrad i smjestili ga u velebnu crkvu, koju je u njezinu čast bio podigao car Konstantin. Tu je tijelo sv. Eufemije ostalo do 800. godine. Tada je u Carigradu zavladao car Nicefor, koji bijaše ikonoborac (protivnik štovanja svetačkih slika i moći). Vjernici su se pribojavali da se ne bi odvažio te oskvrnuo i relikvije svete Eufemije. Prastara predaja kaže, da je jedne olujne noći mramorni sarkofag s tijelom mučenice nestao iz Carigrada.

Možda su ga pobožni ribari bili ukrcali na svoje lađe u namjeri da ga smjeste na neko sigurno mjesto. Iste je godine (800.) čudesno – morem – dospio do Rovinja. Ovdašnja predaja nadalje veli da su se građani Rovinja uzalud mučili cijeli dan, pokušavajući volovima i konjima izvući sarkofag. To je uspjelo tek nekom dječaku (u drugoj verziji nekoj siromašnoj udovici) s parom dotad neupregnutih junica.

Time se zacijelo željelo poručiti da – kad je Bog na djelu – njemu nisu potrebni ni snažni mišići životinja niti snalažljivost ljudska da ostvari što je naumio, već se radije služi slabim i malenim, svaki put iznova zbunjujući čovjeka u njegovu umišljenu ponosu. To je uspjelo nekom siromašnom dječaku s parom dotad neupregnutih junica. Time se željelo poručiti, da se Bog služi slabim i malenim ljudima.”Ja sam Eufemija Kalcedonska – koja krvlju svojom zaručih Isukrsta” – predstavila se svetica dječaku kad mu se – prema istoj predaji – ukazala i poslala ga da siđe na obalu te svojim junicama izvuče veliki mramorni sarkofag s njezinim tijelom, koji će postati simbol i slava Rovinja. Zbog izuzetne dragocjenosti sarkofaga, odmah je sagrađena kapela uz crkvu sv. Jurja u Rovinju. U njoj je bio sarkofag do 950. g. Tada je sagrađena veća crkva posvećena sv. Eufemiji i sv. Juraju.